Boris Dežulović: Mala nam je Mare došla iz Šumadije

(...)

Evo, recimo, svadbena je večera u nekom restoranu na splitskoj periferiji, nevjestin otac i župnik jedini sjede za dugačkim stolom i važno komentiraju političku situaciju, dok su se svi ostali uhvatili u vlakić, kum ide prvi i maše maramicom, a orkestar – zapravo duet tužnih veterana hotelskih terasa iz sedamdesetih – na automatskom pilotu svira koloplet dalmatinskih standarda posvećenih mladoj.

Pa kaže:

- Kad si bila mala Mare, kad si bila mala Mare, volila si more, a sad si naresla, Mare, a sad si naresla, Mare...

I nije Mare stigla zavoljeti mornare, a već je župnik, držeći u ruci Index epithalamii prohibitorum, uletio na binu i muzici isključio struju. Nitko na svadbi nije znao, kao što nitko živ i ne zna, ali srećom znat će naša muzička inkvizicija: pjesmu “Kad si bila mala, Mare” napisao je strojobravar i samouki narodni pjesnik i kompozitor Dragiša Nedović iz Kragujevca, jedna od živopisnijih figura Nepoznatog Balkana, koji je tridesetih s gitarom krenuo u svijet i putem od Šumadije do Dalmacije napisao “Obraše se vinogradi dole kraj Topole”, “Kad si bila mala, Mare”, “U lijepom starom gradu Višegradu” i još bezbroj pjesama što su ih krajevi kojima je prolazio prihvatili kao svoje, pa su postajale narodne čim bi Dragiša zamakao drumom.

Vama je, naravno, glupo da je “Kad si bila mala, Mare” srpska pesma, ali eto, zna joj se i rod i porod, pa ne samo da je srpska, nego izvorna šumadijska. Možete vi, dakako, pjevati šumadijske pjesme dragoj pod prozorom, ali ne možete na društvenim događanjima pod visokim pokroviteljstvom Crkve, na svadbama, krštenjima ili sprovodima. Osim, dakako, ako srpsku pesmu ne pretvorite u hrvatsku narodnu. Ili čak hrvatsku himnu.

(izvor -- SLOBODNA DALMACIJA)